Jump to content
FORUM

Istinita priča: Zaljubljeni profesor


Mumin

Recommended Posts

ŽIVOTNA ISPOVIJEST 'Zavela me moja učenica, ali i njena pohotna majka!'

Kad bih čuo da se neki moj kolega zaljubio u svoju učenicu, ostajao bih zatečen. Naime, činilo mi se nemoguće da zrela osoba može izgubiti glavu za nekim puno mlađim od sebe. Mislio sam na dotičnog čovjeka s mješavinom iznenađenja i sažaljenja i govorio sam si da se meni nikad ne bi moglo dogoditi da na tako glup način izgubim svoje dostojanstvo.

Sa četrdeset i pet godina bio sam apsolutno imun na čari tako mladih cura. I hvala Bogu na tome, budući da sam radio u jezičnoj gimnaziji i da sam stalno bio okružen nimalo sramežljivim curama koje su hodale uokolo u kratkim suknjicama i pripijenim majicama, ostavljajući malo toga mašti.

Ali ja ih nisam ni gledao, barem ne kao žene. Iako sam znao da se povremeno neka od njih zaljubila u mene, za mene su one bile samo moje učenice, skoro kao kćeri kojima sam pomagao u učenju ili ih prekoravao kad su to zaslužile.

 

Bio sam prisiljen na takav pristup još otkako sam, netom nakon završenog fakulteta, došao u ovu školu kao zamjena. Nisam imao taj problem ni onda kad su moje učenice bile skoro moje vršnjakinje, a sad sam se već mogao smatrati posve "imunim". Barem sam tako mislio. I baš se meni dogodilo da se zaljubim poput tinejdžera u djevojku upola mlađu od mene. A ono što me iznenadilo bilo je da mi je ljubav bila uzvraćena.

Sad kad trezveno razmislim s odmakom od tri godine i kad sam sretno oženjen svojom vršnjakinjom, uspijevam s određenom lucidnošću shvatiti što se dogodilo. Ali u to vrijeme, jedina stvar koju sam znao bila je da volim Lidiju nikad prije doživljenom ljubavlju i da pod svaku cijenu želim biti s njom. Kao da sam bio začaran.

U to sam vrijeme, da bih popunio budžet, davao instrukcije. To sam radio i da bih ispunio svoja popodneva, skoro uvijek prazna i osamljena. Naime, nakon par neuspješnih veza, koje su se održavale na jedvite jade bez imalo poleta i strasti, a na kraju neminovno završavale jer su se naprosto istrošile, bio sam potpuno sam. Ali to mi i nije tako teško padalo jer sam se već naviknuo na samoću.

Živio sam sam još otkako sam otišao na fakultet u Zagreb, daleko od svog provincijskog gradića u kojem sam odrastao i gdje su još uvijek živjeli moji roditelji. Ali budući da sam bio miran i ne previše društven tip, kad nisam imao obaveza vezanih uz školu, nisam znao kako ispuniti dan.

Jednog popodneva me nazvala neka djevojka. Željela je obnoviti svoje znanje njemačkog jezika koji je učila u srednjoj školi. Tako mi je Lidija počela dolaziti triput tjedno od šest do osam. Isprva mi njena prisutnost u mom domu nije predstavljala ništa posebno, bila mi je poput svih drugih učenica. Ali možda zbog učestalosti instrukcija, a možda i zato što je Lidija sa svoje dvadeset i dvije godine bila malo više žena od mojih učenica u srednjoj školi, počeo sam je gledati drugim očima. Lidija je bila jako lijepa, jako inteligentna, a prije svega puna života. Vjerujem da me to najviše privuklo: njena životnost i energičnost.

Za nekoga tko je živio povučeno kao ja, kome su jedina strast bile knjige i klasična glazba i tko je bio tako lijen da mu je čak bilo teško odlaziti na koncerte, ta djevojka puna interesa, planova i prijatelja predstavljala je sve što sam nikad nisam bio. Njen živahni karakter, optimizam, otvoreno ponašanje, smisao za humor, spontanost, nasmijanost počeli su mi se uvlačiti u srce. I tako sam shvatio da s nestrpljenjem čekam da pozvoni na moja vrata.

Znao sam vrlo malo o njoj. Budući da je plaćala instrukcije, trudio sam se ne gubiti vrijeme na ćaskanje, ali kako smo vježbali konverzaciju, s vremena na vrijeme, strogo na njemačkom, razgovarali smo i o nečem malo osobnijem. Saznao sam da studira strojarstvo, da živi sama u garsonijeri nedaleko od obiteljske kuće u kojoj živi njena majka, da nema braće ni sestara, a ni dečka. Ispričala mi je tako i da voli odbojku, obožava jazz i rock muziku i naravno sve ono što je imalo veze s njenim studijem.

Iako pomalo neobičan izbor za djevojku da studira strojarstvo, to nimalo nije umanjivalo njenu ženstvenost. Ukratko, što sam je više upoznavao, više mi se sviđala. Jedne večeri, instrukcije su se rastegle više od predviđenog, bilo je skoro devet sati kad smo završili.

- Kako sam gladna! - povikala je Lidija zaklopivši knjige. – A još si sama moram pripremiti večeru. Obično svratim kod mame, ali ona je večeras izašla s prijateljicama van.

- Pozvao bih te da večeraš sa mnom, ali hladnjak mi je prazan - rekao sam posramljeno.

- Pa profesore, uvijek postoje pizzerije...

Kako odoljeti tom privlačnom prijedlogu?

- Pod uvjetom da ja častim - odvratio sam spremno.

Od tada smo često odlazili zajedno jesti. Zvali smo jedno drugo imenom i prešli na "ti". I ona je bila ta koja je preuzela inicijativu i prva me poljubila jedne večeri kad sam je otpratio doma. Ja vjerojatno nikad ne bih smogao hrabrosti da to napravim, iako sam to već dugo želio...

- Zaljubljena sam u tebe, profesore - rekla mi je svojom uobičajenom otvorenošću. Ja sam, naprotiv, ostao posve zatečen. Od te večeri počeli smo se viđati kao par, a ne više kao profesor i učenica.

Lidija je u međuvremenu prekinula s instrukcijama jer je morala učiti za ispite. Budući da sam bio jako zaljubljen, bio sam sretan, ali nisam bio spokojan. Ta posve nenadana ljubav srušila je sva moja uvjerenja i iako sam to pokušao ignorirati, osjećao sam blagu nelagodu i nesigurnost zbog neobične situacije u kojoj sam se našao.

Kad bih to spomenuo Lidiji, ona bi se samo nasmijala i poljubila me, a zatim bi počela kovati planove za večer, a to je obično bio neki zajednički izlazak s njenim kolegama s fakulteta. Činilo se da njeni prijatelji ne obraćaju pažnju na činjenicu da je njen "dečko" dvostruko stariji od nje. Uostalom, moram priznati da sam za svoje godine izgledao prilično mladoliko.

Ali ja se, koliko god se trudio, nisam uspijevao uklopiti s njenim društvom i uživati u izlascima kojih se Lidija, činilo se, nije mogla odreći: diskoteka, kamo sam otišao samo jednom i bilo mi je dosta zauvijek, rock koncerata, s kojih sam izlazio omamljen i premoren, turnira u odbojci, zbog kojih sam morao ustajati u pet ujutro nedjeljom da bih je vozio na gostovanja.

- Pravi si tornado, Lidija. Ne znam kako uopće nalaziš energiju još i za učenje - rekao sam joj jednom.

- Ipak u roku dajem sve ispite i imam dobar prosjek - odvratila mi je zadovoljno.

- Ali ja, jadni čovjek srednjih godina, ne uspijevam to pratiti. Prije ili kasnije ćeš me ostaviti zbog fizičke iscrpljenosti. Moje, jasno.

Nasmijana mi se bacila u zagrljaj zabavljena mojim riječima, ali ja ni nakon tri mjeseca hodanja, unatoč zaljubljenosti, nisam uspijevao prevladati nelagodu i nesigurnost. U sebi sam znao da to ne može potrajati. Nisam bio prikladna osoba za nju, ne toliko zbog same razlike u godinama, koliko zbog činjenice da sam bio previše miran za energičnu i hiperaktivnu djevojku kakva je Lidija.

Jedne večeri me odlučila odvesti na večeru u kuću svoje majke da nas upozna. Kad sam je vidio, ostao sam bez riječi: bila je ista kao kći, a dvadeset i tri godine razlike među njima jedva se primjećivalo.

Bojana je baš kao kći imala spreman odgovor na sve i istančan smisao za humor, iako je njeno ponašanje naravno bilo puno smirenije i diskretnije, a cijela njena osoba isijavala je zrelošću i mudrošću. Večera koju je pripremila bila je preukusna i na moje veliko iznenađenje otkrio sam da je nastavnica. Bojana mi to nikad nije rekla.


 

Oko deset Lidija je počela navaljivati da odemo u klub u kojem su nas čekali njeni prijatelji. Priznajem da sam se s mukom dignuo s kauča: bilo mi je tako ugodno da bih radije ostao i proveo večer u ugodnom razgovoru s njenom majkom. Od taj put Bojana nas je često zvala u svoj dom i sa zadovoljstvom sam prihvaćao te pozive.

Lidija i majka iznimno su se slagale, uostalom Bojana je ostala udovica dva mjeseca prije Lidijinog rođenja i sama ju je odgojila. Bilo je vrlo ugodno biti u njihovu društvu. Budući da je i Bojana bila nastavnica i zaljubljena u svoj posao, baš kao ja, imali smo mnogo zajedničkih tema za razgovor. Više puta se dogodilo da smo, nenamjerno, isključili Lidiju iz razgovora.

- Koja dosada! - uzviknula bi tada. - Boris, postaješ sve veći papučar. Hajde, odlijepi se s kauča i idemo se pridružiti ekipi. Želim se malo zabavljati!

A ja sam sve češće mislio kako je prava gnjavaža slijediti tu bombu energije i da bih radije vodio manje intenzivan život. Jednog popodneva kupio sam karte za koncert klasične glazbe. Nadao sam se da će Lidija jednu večer pristati na izlazak po mom ukusu, tim više što sam kupio kartu i za njenu majku.

- Ne pada mi na pamet, zaspala bih nakon prvih taktova - rekla je odmah kroz smijeh. - Idite vas dvoje, ionako oboje volite takvu glazbu. Ali obavezno doprati mamu doma - dodala je.

Tako sam se našao sam s Bojanom na koncertu, a zatim smo zajedno otišli do mog automobila, koji sam ostavio na obližnjem parkingu. Oboje smo bili tihi. Glazba koju smo netom slušali još nam je zaokupljala misli, a noćna tama obavijala nas je kao u nekakvoj čaroliji. Ušli smo u auto i bez i jedne izmijenjene riječi došli smo pred njenu kuću.

- Do viđenja, Borise, i hvala za prekrasnu večer - rekla je. - Sad se možeš pridružiti Lidiji.

Ostao sam stajati i nekoliko trenutaka nakon što je zatvorila vrata svoje kuće. Nisam imao ni najmanje volje pridružiti se Lidiji u zadimljenom i bučnom kafiću.

Tu noć nisam spavao. Obuzeo me neki čudan nemir. Bio sam siguran da je to zbog Mira, Lidijog vršnjaka koji je nedavno postao dio njenog društva, a koji joj je te večeri kad sam ušao u pretrpani kafić zaštitnički držao ruku oko ramena. A ni Lidija me te večeri nije poljubila s uobičajenim poletom kad sam je otpratio doma. Bojana me pak nakon te večeri više nije pozivala u svoj dom.

Sve sam rjeđe viđao i Lidiju. Kad bih je nazvao na telefon, govorila mi je da mora učiti, ali nije mi promakla hladnoća u njenom glasu koja me uznemiravala. Sve dok mi jedne večeri bez puno okolišanja nije saopćila da je gotovo.

- Ne možeš reći da to nisi očekivao - zaključila je. - Koliko puta si mi rekao kako misliš da nisi prava osoba za mene.

- Zaljubila si se u nekog drugog? - nisam se mogao suzdržati a da je ne pitam.

- Ne znam - odgovorila je iskreno. - Ali moram priznati da me Miro zaintrigirao i želim ga bolje upoznati. To mi se ne bi dogodilo da sam još uvijek zaljubljena u tebe kao prije. Znaš, mislim da mi se s tobom dogodila jedna čudna stvar: dok sam bila u srednjoj školi, nikad mi se nije dogodilo da se zaljubim u profesora, što se događalo skoro svim mojim prijateljicama. Ali kad sam upoznala tebe, oborila me tvoja kultura, zrelost, znanje, kao i činjenica da si zgodan muškarac. Ali, osim godina, previše nas stvari dijeli i ne bih te mogla usrećiti.

Iako mi je bilo teško, slagao sam se sa svime što je rekla. I sam sam bio svjestan da naša veza ne vodi nikamo i da će prije ili kasnije završiti. Rastali smo se kao dobri prijatelji. Ali kad sam se opet našao sam poput psa u svom malom stanu, preplavila me velika tuga. Tuga koja me pratila nekoliko dana da bi se zatim rasplinula u neku vrstu olakšanja zbog okončanja jedne situacije za koju sam i sam znao da nema smisla.

Tako sam napokon uspio sagledati stvari objektivno i tada sam shvatio i to da su mi iz veze s Lidijom zapravo najviše nedostajale večere u domu njene majke. Iznenadila me ta spoznaja jer zapravo nikad nisam do kraja shvatio koliko mi paše Bojanino društvo, koliko se dobro osjećam kad sam s njom i s nježnošću sam se prisjećao one večeri koju smo proveli na koncertu i čarobne atmosfere koja se stvorila među nama.

Sve sam to pripisivao simpatiji i naklonosti, ali sad sam počeo shvaćati da je ono što sam osjećao prema Bojani zapravo nešto drukčije i dublje. Nakon te večeri je više nisam vidio. Dao sam je pozdraviti kad smo Lidija i ja prekinuli i sad sam se kajao što joj nisam poslao barem buket cvijeća da joj zahvalim za sve one prekrasne večere kojima me ugostila u svom domu. Ali već je prošlo dosta vremena i bilo je prekasno.

No i dalje sam nastavio misliti na nju. Baš kao što je Lidija rekla za Mira, osjećao sam veliku želju da je bolje upoznam. Imali smo toliko zajedničkog. Ali, znao sam da to ne bi bilo moguće s obzirom na to kako su stvari stale. Tako je bilo sve dok jednog popodneva nisam otišao u trgovački centar i tamo sreo Bojanu i Lidiju na parkingu. Lidija me zagrlila s uobičajenim oduševljenjem, na što sam ostao posve ravnodušan, dok mi je od Bojaninog stiska ruke srce brže zakucalo.

- Lidija sutra putuje - rekla mi je.

- Stvarno?

- Idem u Berlin na dva mjeseca. Ti si pomalo kriv za to - našalila se Lidija. - Zbog tebe sam se zaljubila u njemački jezik i želim ga bolje naučiti. Naposljetku, znam da će mi itekako koristiti kad jednom završim strojarstvo.

Kasnije sam saznao da nije otišla sama, već s Mirom. Ipak, iako mi to nije rekla, to me ne bi ni najmanje pogodilo. Zanimala me samo Bojana, njeno smireno zrelo lice bilo mi je pred očima danju i noću i taj dan sam se cijelim bićem trudio zadržati kontrolu u strahu da bi ona mogla pogrešno protumačiti moj nemir i pripisati ga ponovnom susretu s Lidijom.

Nakon toga sam odustao od kupnje i vratio se doma kao prebijeni pas. Bio sam baš nesretan i neprestano sam se pitao zašto prije nisam upoznao majku, a ne kćer. Bio sam zaljubljen u Bojanu, bio sam siguran u to. Bila je to drugačija ljubav od one koju sam osjećao prema Lidiji, svjesna i zrela, ljubav kakva i priliči u mojim godinama.

Možda je i ona osjećala nešto prema meni, ali budući da me upoznala i primila u svoj dom kao dečka svoje kćeri, situacija se činila beznadnom. Razmišljao sam o tome danima, a zatim sam joj, usprkos svom zatvorenom karakteru sklonom povlačenju i odustajanju, poslao onaj buket cvijeća koji sam trebao poslati još onda kad smo Lidija i ja prekinuli.

U popratnom pisamcu sam napisao: "Draga moja Bojana, iako s neoprostivim kašnjenjem, želim ti zahvaliti za prekrasne večere i na tvojoj ljubaznosti. S poštovanjem i ljubavlju, Boris".

Prošlo je nekoliko dana apsolutne tišine, a zatim me jednog popodneva nazvala na telefon i pozvala me na večeru. Bio je to posve novi osjećaj kad sam te večeri prešao prag njene kuće s ogromnim buketom ruža i bombonjerom u ruci. Eto, moja priča bi već tu mogla završiti. Jasno je da se od tada Bojana i ja više nismo rastali i da je ona žena za koju sam danas sretno oženjen. Ali želim dodati još nešto, nešto što mi je Bojana kasnije priznala.

- Iskreno, bila sam suzdržana u vezi tebe kad mi je Lidija rekla koliko imaš godina - priznala je. - Ali kad sam te zatim osobno upoznala, odmah si mi se svidio i bila sam sretna kad si dolazio k nama. Vjerovala sam da je moja radost zbog kćerine sreće, ali nakon one večeri kad smo zajedno bili na koncertu, shvatila sam da se taj osjećaj tiče samo mene i to me pogodilo kao grom iz vedra neba. Osjećala sam se zbunjeno i prije svega krivom zbog svoje kćeri i više nisam imala hrabrosti pozvati te u svoj dom. Još više zato što sam imala osjećaj da i ti osjećaš nešto prema meni. A ta nelagoda, objasnila mi je, nije prošla ni kad je Lidija prekinula sa mnom i počela izlaziti s Mirom.

- Pokušavala sam te zaboraviti - nastavila je. - Ali kad sam te ponovno vidjela, shvatila sam da je to nemoguće. Cvijeće i tvoja poruka razbuktali su moje osjećaje i rekla sam si da nikome ne činim nažao zgrabim li priliku koju mi je život pružao. Bio si prava osoba za mene, bila sam sigurna u to, osoba koju sam uzalud čekala svih tih godina nakon što sam ostala sama sa svojom kćeri.

Od tog trenutka sve se odvilo za tren. Lidija je bila presretna zbog nas, a na naše vjenčanje je došla s Lukom, svojim novim dečkom, budući da je u međuvremenu prekinula s Mirom. Ali čini se da s Lukom nije riječ samo o avanturi ili beznačajnoj vezi: iskreno se vole i siguran sam da će i njihova veza potrajati. Već neko vrijeme žive zajedno i baš sinoć nam je saopćila da je trudna. Bojana je oduševljena viješću, a ni meni nije mrska ideja da ću postati djed.

Edited by Mumin
  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...

 Iz intervjua s Nikolom Teslom iz 1899. godine :

 

NOVINAR: Nikаdа se niste ženili!

Nije poznаtа nijednа vаšа ljubаv premа nekoj ženi.

Fotogrаfije iz mlаdosti prikаzuju vаs kаo izuzetno lijepog čovjekа.

 

TESLA: Ne. Nisam.

Dvа su putа: mnogo ili nimаlo seksа.

Sredinа služi zа obnаvljаnje ljuskog rodа.

Previše seksа kod izvesnih ljudi pothrаnjuje i snаži vitаlnost i duh.

Uzdržаvаnje od seksа to isto čini kod drugih ljudi.

Jа sаm izаbrаo tаj drugi put.

Link to comment
Share on other sites

Prvi poljubac

Moja sudbina je takva da sam cijeli život okružena ženama. Radim na odjelu za ženske bolesti. Kroz život i kroz njihove sudbine, bolesti i radosti upoznala sam ih mnogo. Vremenom se krug prijateljstva širio, te sam postala ili clan, ili fan mnogih ženskih udruženja. Cesto sam sa njima putovala po kojekakvim seminarima i kongresima. Inače, žene su u ženskom društvu opustene , drugačije su, posebne su. Znaju te rasplakati, a i nasmijati do suza svojim pričama. Prije par godina odem ja sa jednim udruženjem zena na nekakav seminar, a tema uobicajena-- Nasilje u porodici Pričale tamo neke dame, te treba ovo, te treba ono, a iz publike samo čuješ upadice- reci ti to mom cojeku! Sve te price koje slušaš uglavnom su po hiljadu puta već ispričane, teme totalno nezanimljive, ustvari nisu pripremljene na način da sve to sto pricaju svojoj publici približe i učine interesantnim. Zakon ovaj, onaj, broj ovaj, onaj, službene novine te i te itd, itd. Nas bosanski mentalitet je takav da ljudi na tim kongresima, najviše vole pauze i ručak. Ponekad imam utisak da ti kongresi upravo zato i služe. Pobjegnes malo od kuće, dok predavaci pričaju ti mozak na pasu, rucas, prosetas, odspavas, a niko te ne pita gdje su mu čarape. Pauze su uvijek zanimljive. Na tim pauzama žene se tako zavole kao da su rod rodjeni, ko da vise nikog na svijetu nemaju no jedna drugu. Teme su uglavnom iste, djeca, kuca posao, kuuhanje. Ne znam kako i ko je počeo , ali zapoce tema o prvom poljupcu. Ja sjedim za stolom u samom cosku terase, srcem kafici, zapalim i slušam. Gospodja koja prica svoje prvo ljubavno iskustvo, odnosno prvi poljubac kojeg je izbjegla i doživjela na svoj način zove se Senada. Senada je iz Doboja, Fina. neka žena, vesela, malo luda na poseban meni zanimljiv i pozitivan način. Senada priču počinje ovako: E, bila su to druga vremena, ni nalik na današnja. Ja sam veli bila drugi razred srednje skole , a momka nisam imala. Imala sam ja , ali to je bilo nako bezveeze. Ko biva on mene voli i ko biva ja njega volim, ali uz prisustvo cijele mjesne zajednice. Nije se moglo s momkom ni minutu odvojiti , pa sam ili je to od straha, ili zbog našeg mentaliteta, imala osjećaj da je cak i policija obaviještena ako se kakvim momkom staneš. Mi djevojke bi i tada kao i ove današnje pričale i pitale jedna drugu kako se ljubi, čisto da znamo sta uraditi ako te ta nesreća zadesi. One bi spominjale nekakav fildžan i kliker u njemu. Pričale su da taj kliker treba jezikom ganjati. Probala bi ja to - veli Senada- ali da me onaj grom od matere ufati u fildzanu bi završila. Medjutim uvijek postoji prvi put- veli ona- Dodje i taj moj nesretni dan. Ode ti moja mati u čaršiju da pokupuje neke stvarcice za kuću, a to je nekad bilo na vazdan, jer nema autobusa kad ti hoćeš. Naredi meni mati sta treba po kuci uraditi i ode. Pravo da vam kažem ja sam se nje bojala, gluho bilo. Nisu tad mame bile ko sad. Moja zapali cigaru onu Opatiju, te sa cigarom koja visi sa ruba usana, bez problema uz stepenice iznese vreću cementa. Boga mi dragog, mame su nekad bile gore od Azraila. Kad je mati otisla- veli Senada- ja ti na brzinu sve po kuci uradim, jer znam da ce ovaj moj ko biva momak koji me voli doći sa ostalim djevojkama i momcima pred moju kuću, da sjedimo onako svi skupa. Mladost pusta. Tako je i bilo. Sjedili mi pred mojom kućom, a i taj moj nesretnik došao. Preplivao Bosnu zbog mene. Gledam ga u nekakvim kratkim vunenim hlacama, neće se ni do sljedećeg ljeta na njemu osusit. Nakostrijesio se ko pile, ali brate mili meni lijep ko lutka. Najljepši od svih. Sjedimo mi tako, salimo se, pjevamo i odjednom se ja sjetih da mi je mati rekla da ves okacim na strik da se osuši. Kažem ja njima- veli Senada- odoh ja samo da ves okacim na strik i eto me za par minuta. Iza kuće uski prolaz širine metar, a strik je upravo tu namjenski postavljen jer je uvijek propuh. Iznesem ja iz kuće onaj vesni lonac, vrhom pun opranog vesa, te ga počnem kaciti na strik. Žurim ja da to sto prije uradim, kad odjednom čujem korake. Okrenem se i vidim moj voljeni doso. Iza kuće ja, on i vesni lonac. Idealna prilika da se dozivi prvi poljubac. Ćutim ja i ko biva radim svoj posao i čekam sta ce se desiti. Moj voljeni zagleda se u mene bas u trenutku kada sam i ja pogledala u njega. Kontam, došao je i taj tren! Noge mi se tresu, dlanovi znoje, u stomaku nisu leptirovi ko u ovih današnjih cura, već krilati slonovi. Srce lupa tako jako, da imam osjećaj da spadne u onaj vesni lonac pa nazad u grudi. Odjednom moj voljeni stade u položaj gladijatora, kao da ce u borbu na život i smrt. Isplati jezik koliko god je mogao, pretvori ga u koplje, u mac, u hladno oružje dobro naostreno i sa krvavim ocima krenu prema meni. Vidim ja odnio vrag salu, ako je ovo poljubac meni smrt ne gine. Pa ovo je mac, a ne jezik! Može me ubiti svakog trena! Oj Bože mili mislim ja u sebi, nije on za kliker i fildjan ni čuo. On ko da je na mačevanje krenuo! Zar ljudi o ovom pjesme pišu? Dodjje mi da izgovorim Sehadet, da na onaj svijet ne odem ko nevjernik, jer vidim brate mili ubice me! Ako je ovo ljubav i poljubac ti mene dragi Bože spasi od ljubavi, pa neka cjeli život budem sama, jer ja u ovom nista lijepo ne vidim, jedino prijetnju smrću. Sta cu kako cu? U lice mi se već unijelo njegovo lice i sad bi kao ja trebala da se opustim, a hajd se opusti pred ovom strahotom Odjednom u meni se probudi instinkt samodbrane te ti ja njega objema rukama zgrabim za usi i tresnem ga o kameni zid odmah iza njega. Možda bi posljedice mog samodbrambenog čina bile manje kobne da je on očekivao takvu reakciju. On je bio u ljubavnom zanosu, opuštenn, na neobično krut način. Udari on glavom u zid, i spusti se lagano na zemlju, kao na usprenom filmu . Na trenutak je djelovao kao da je izgubio svijes, a vjerovatno i jeste, jer se cuo ruzan zvuk kada je glava lupila u zid. Jezik mu omeksa, olabavi i uvuče se tamo odakle je iziso. Nisam ja puno mislila boli li ga ili ne boli, cim sam vidjela da trepče ocima zgrabim lonac i u kuću. Usput se okrenem i kazem- Nek ti babo kupi fildzana i klikera, da ne bi ko nevin pogino! Sjedim ja za stolom , slušam je, a kafa mi i na nos i na usta od smjeha!

E.P.Smajlović

Link to comment
Share on other sites

Šta ti misliš o ovome ? Uključi se u diskusiju...

Napiši svoje mišljenje, a kasnije završi svoju registraciju profila. Ako već imate profil, loguj se klikom "ovdje" da bi nastavili komentarati sa postojećim profilom.

Guest
Šta ti je na umu ? Odgovori...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...